Stojan Simić
je gluva osoba koja je nedavno za svoju plesnu praksu dobila specijalnu pohvalu Udruženja baletskih umetnika Srbije.
Kao jedno od devetoro dece, i to u poziciji najmlađeg i jedinog gluvog deteta, Stojan kao prekretnicu navodi polazak u školu. Do tada je sa porodicom komunicirao uglavnom pantomimom, jer niko nije vladao znakovnim jezikom. Tako je ovaj dečak tek sa šest godina saznao kako se zove. „Naučio sam da sam ja Stojan“, opisuje senzaciju koju je doživeo kada je naučio da napiše kako se zove.
Iako mu je osnovna škola bila otkrovenje i trenutak kada je počeo zaista da upoznaje svet oko sebe, prelazak u srednju školu za njega je imao sasvim drugačiji značaj. Upravo taj period označava kao suočavanje sa realnostima iskustva gluvih i marginalizovanih osoba u društvu koje nema mehanizme integracije već brojne barijere i ograničenja. Pomenuta ograničenja su se reflektovala, između ostalog, i u izboru zanimanja među kojima je Stojan mogao da zamišlja svoj profesionalni put. Između frizera, knjigovesca, tapetara i stolara, on je izabrao da bude krojač. Taj posao i danas radi u jednoj poznatoj domaćoj modnoj kompaniji.
Ipak, njegovo iskustvo naziranja nezamislivih i najčešće neistraženih mogućnosti gluvih osoba, počelo je 2008.godine u programima beogradske organizacije Grupa „Hajde da...“. Brojne su radionice u kojima je učestvovao, ali mu prva u kojoj je učestvovao i dalje izaziva snažna osećanja. Tema radionice je bilo osnaživanje gluvih i osoba sa drugim invaliditetima da počnu da se umetnički izražavaju. Govoreći o sebi tokom tih 7 dana, opisuje kako je dolazio sa velikim strahom od prepreka u komunikaciji, iako je tumač za znakovni jezik bio prisutan. Nije odustajao jer mu je bilo važno da pokuša. Možda zato što je radionica bila fokusirana na telesnom, veliki deo sporazumevanja se odigravao na nivou govora tela. No, kao prelomni trenutak Stojan navodi poslednje dane radionice, kada je osetio da se u njemu rađa nova ideja. Ideja koju sada jasno artikuliše kao spoznaju da i pored toga što je gluv, on može da učestvuje na potpuno ravnopravan način!
Prošlo je osam godina, i značenje ravnopravnosti se u njegovoj plesačkoj karijeri danas može razumeti na više načina. „Kada ljudi dođu na naše predstave, i znaju da učestvuje gluva osoba, na kraju ne mogu da veruju da sam ta osoba ja“, jedna je od ilustracija fizičkih i značenjskih prostora koje Stojan osvaja svojim plesom. Simpatično mu je kada doživi da ga ljudi prepoznaju kao plesača, ali s velikom pažnjom opisuje trenutak u tramvaju kada je mislio da ga jedan putnik posmatra jer koristi znakovni jezik sa drugim gluvim osobama. Pre nego što je napustio vozilo, posmatrač mu je prišao i na nespretan način saopštio da ga je prethodne večeri gledao na pozorišnoj sceni.
Iako i dalje obeležen u trenutku i društvu, Stojan artikuliše šta marginalizovanoj osobi diversifikacija oznake znači. Kada kaže da mu je želja da ruši barijere, on ne govori više o sebi samo kao partneru u specifičnom plesu koji društvo vodi na polju integracije. Od ove godine, Stojan je u poziciji da na tom polju vodi. 28. decembra u kulturno-umetničkom društvu gluvih „Radivoje Popović“ biće izvedena predstava, rezultat tromesečnog ciklusa radionica savremenog plesa koje je on vodio. Radionice su vođene na srpskom znakovnom jeziku i Stojan je ponosan što je prvi put na svom maternjem jeziku radio na polju savremenog plesa. Kao jedan od ciljeva ovog procesa, on upravo ističe afirmaciju i promociju srpskog znakovnog jezika kao maternjeg jezika. Radeći u ovom kapacitetu, cilj mu je da prenosi znanja i veštine kojima marginalizovane osobe mogu sebi da otvore put ka slobodnijoj integraciji. U ovom društvu je ranije plesao folklor, hip-hop, pohađao radionice pantomime. Sada se u simboličnom smislu „vraća“ ali u drugoj ulozi. I zato su njegova radoznalost i odlučnost izuzetno ohrabrujuće.
Kada kaže da nikada ne bi mogao da odustane od ovog puta na kome se sada nalazi, sveta mogućnosti koji je otkrio i svakodnevno sve više osvaja, Stojan je primer i uzor. Najpametnije što društvo može da učini je da, u plesu koji on sada vodi, proba da nauči i otpleše po koji korak.
Autorka: Andreja Koršič